Šutnja nije ravnodušnost

Ne zovem. Ne pišem. Samo da pitam: kako si? šta radiš? Ne šaljem srca, palčeve, smajliće, glasovne poruke od sedam minuta u kojima prepričavam što sam ručala. Ne javljam se svaki dan. Ne javljam se svaki tjedan. Ponekad se ne javim mjesec dana. Dva. I to ne znači da sam umrla, da sam ljuta, da sam te izbrisala iz života. Znači da nemam što reći. I neću izmišljati samo da bi netko na drugoj strani ekrana imao osjećaj da ga nisam zaboravila.

Moje poruke imaju tri riječi. Četiri ako je situacija ozbiljna. Pet ako je netko umro. Ne vodim te razgovore koji traju tri dana, poruka po poruka, smajlić po smajlić, a na kraju nitko nije rekao ništa. Ne zanima me kako ti je prošao ponedjeljak. Ni utorak. Ni srijeda. Ni što si skuhala za ručak. Ni koji si reel vidjela. Ni što ti je rekla kolegica na poslu. Ne zato što me ne zanima tvoj život. Nego zato što su to razgovori koji ne idu nikamo. Počnu ni iz čega i završe ni u čemu i jedino što ostane poslije je sat vremena života koji je otišao u eter na poruke koje ni jedna ni druga neće pamtiti sutra.

I to je navodno problem. To je navodno simptom nečega. Asocijalnost. Hladnoća. Nezainteresiranost. Jer u svijetu u kojem se prisutnost mjeri brojem poruka, čovjek koji ne šalje poruke ne postoji. Čovjek koji se ne javlja svaki dan ne voli. Čovjek koji ne lajka, ne komentira, ne reagira plamenom na story je praktički mrtav.

Dobro. Onda sam mrtva. Ali mrtva koja će se pojaviti na vratima u tri ujutro kad zatreba.

Jer evo kako to funkcionira. Ne zovem. Ne pišem. Ne održavam te dnevne rituale komunikacije koji većini ljudi služe kao dokaz da veza postoji. Ali kad netko nazove i kaže trebam te, ne pitam zašto. Ne pitam kad. Ne kažem javit ću se, pričekaj, moram vidjeti, imam obaveza, pogledat ću u kalendar. Dođem. Odmah. S onim što imam na sebi i s onim što imam u sebi. I sjednem i slušam ili radim ili vozim ili držim ili šutim ili što god treba u tom trenutku. Bez pitanja. Bez uvjeta. Bez očekivanja da će mi se to nekad vratiti.

I onda je sve u redu. Onda nisam hladna. Onda nisam asocijalna. Onda sam divna. Predivna. Ne znam što bih bez tebe, ti si jedina prava prijateljica.

Do sljedećeg utorka kad opet ne odgovorim na poruku o tome što je bilo na poslu. I onda sam opet čudna. Opet ne valja. Opet nešto nije u redu sa mnom.

Ljudi ne razlikuju prisutnost od performansa. Ne razlikuju brigu od ceremonije. Ne razlikuju čovjeka koji će doći kad je najteže od čovjeka koji će svaki dan poslati dobro jutro sa suncokretem. I onda biraju suncokret. Jer suncokret je tu svaki dan. Suncokret je pouzdan. Suncokret ne nestaje na tjedan dana bez objašnjenja. A što suncokret radi kad stvarno zatreba? Šalje poruku drži se, tu sam za tebe i nastavi skrolati.

Ljudi ne razlikuju prisutnost od performansa.

Alergična sam na isprazno. Na razgovore koji su razgovori samo zato što tišina navodno nije normalna. Na kave na kojima se tri sata priča o ničemu i svi odu kući i osjećaju se ispunjeno jer su se družili. Na grupne chatove u kojima dvadeset ljudi razmjenjuje memove i smatra to odnosom. Na glasovne poruke koje traju šest minuta a moglo se reći u jednoj rečenici. Na ljude koji zovu da bi zvali. Koji pišu da bi pisali. Koji razgovaraju jer ne mogu podnijeti tišinu, ne zato što imaju što reći.

Nema ništa gore od razgovora u kojem obje strane znaju da nema razloga za razgovor ali ga svejedno vode jer bi sve drugo bilo nepristojno. To je posebna vrsta pakla. Sjediti, klimati glavom, ubacivati da, da, ma nemoj, ozbiljno, joj i istovremeno osjećati kako ti minuta po minuta curi život između prstiju na besmislene slogove koji ne nose nikakvu informaciju i nikakvu emociju. Ništa. Praznina obučena u komunikaciju.

I onda ljudi kažu pa zašto se ne javiš nikad? Pa zato. Zato što nemam što reći. I neću izmišljati. Neću voditi razgovor da bi razgovor postojao. Neću slati poruke da bi netko vidio moje ime na ekranu i pomislio aha, sjetila se. Ili se sjeti nečega što vrijedi ili ne govori ništa. Između ta dva ne postoji sredina u kojoj želim živjeti.

Ljudi koji me poznaju znaju. Znaju da šutnja ne znači ništa loše. Znaju da ću se pojaviti. Znaju da neću nazvati da pitam kako si svaki dan ali ću doći kad je sve u banani i ostati koliko god treba. Znaju da moja poruka od tri riječi nosi više od tuđe glasovne od deset minuta. Znaju da ne funkcioniram na frekvenciji stalnog kontakta i da to nema nikakve veze s količinom ljubavi nego s količinom energije koju imam za stvari koje ne nose ništa.

Jer energija je konačna. I može se potrošiti na sto poruka dnevno koje ne znače ništa. Ili se može sačuvati za trenutak kad netko stvarno treba čovjeka pokraj sebe.

Ja biram drugo.

I kome to nije dovoljno, kome treba dnevni izvještaj i jutarnji pozdrav i večernji razgovor o ničemu, za toga nisam. Nisam i neću biti. Jer ne znam pretvarati se da me zanima nešto što me ne zanima. Ne znam glumiti prisutnost. Ne znam slati srca koja ne osjećam i smajliće koji ne postoje.

Ali znam doći. Znam sjesti. Znam šutjeti pokraj nekoga sat vremena bez da bude neugodno. Znam slušati kad je bitno. Znam ostati kad je teško. I znam da je to više nego što većina ljudi koja se javlja svaki dan ikad napravi za čovjeka kojeg navodno voli.

Telefon mi je uglavnom na nečujnom. Poruke vidim kad ih vidim. Odgovaram kad imam što reći. I nikad, ali nikad u životu, nisam nekome poslala suncokret za dobro jutro.

Ali sam se pojavila svaki put kad je trebalo. Baš svaki put.

I tko razumije, razumije. Tko ne razumije, može nastaviti brojati poruke i misliti da je to ljubav.