Nisam tu da ti se svidim.

Pišem jer moram. Imam komentar na sve, a šutnja me guši. Gledam ovaj svijet – ljude koji se pretvaraju, sustave koji trunu, laži koje svi pristojno gutamo – i ne mogu šutjeti. Niti želim.

Ne znam voditi small talk. Ne volim druženja. Introvert sam do kosti, i jedino društvo koje podnosim je ono koje sam sama izabrala. Malo nas je za stolom. Tako mi odgovara.

Po struci radim s rukama. Po prirodi – s riječima. Čitam ljude kao što drugi čitaju novine; između redova mi je najdraže mjesto. Gutam nordijske kriminaliste, one mračne, sa zaokretima koji te ostave bez daha. Nisam poremećena. Samo volim čitati poremećene stvari.

Od ničega napravim nešto. Kupim materijal za novi hobi, interes nestane prije nego otvorim kutiju. Ali pisanje? Pisanje je konstanta. Jedina ljubav koja me nije izdala.

Imam svoju ljestvicu. Na vrhu nešto u što vjerujem. Odmah ispod netko koga volim bezuvjetno. A onda – puno praznog mjesta prije svega ostalog.

Izgubila sam nekoga tko me naučio što znači imati sve. I dalje boli. Možda će uvijek.

Ova stranica je moj hram. Moj prozor. Moje – Hvala.

Čitaj ako želiš. Idi ako moraš.

Neću te moliti da ostaneš.

Hvala, za sve što jesam...