Čuvari (ne)reda

Ajmo odmah na stvar. Bez uvoda, bez diplomatskog sranja, bez “nisu svi takvi”. Bez te usrane floskule koju ponavljaju kao papige svaki put kad netko progovori. Jer stvar je puno jednostavnija nego što se čini.

Ne postoji dobar policajac i loš policajac. Postoji dobar čovjek i loš čovjek. Točka. Postoji onaj koji će vidjeti majku koja juri po dijete u vrtić, shvatiti situaciju i okrenuti glavu jer ima mozga i srca i jer zna da kazna u tom trenutku nije pravda nego nasilje. I postoji smeće. Smeće koje trči na svaki minorni prekršaj kao pas na kost. Koje živi za taj trenutak kad može nekoga poniziti. Koje piše kaznu ne zato što je netko ugrozio nečiji život nego zato što MU SE MOŽE. Zato što ga je žena ostavila. Zato što mu je stari govorio da je ništa. Zato što je u školi bio nevidljiv. I sad, s tim blokom u ruci i značkom na prsima, konačno je NETKO. Loš čovjek se krije iza isprike uniforme. A dobar čovjek je dobar čovjek i u uniformi i bez nje. I to je jedina podjela koja postoji. Sve ostalo su priče za malu djecu.

Ne postoji dobar policajac i loš policajac. Postoji dobar čovjek i loš čovjek.

Ali hajdemo malo dublje. Razmisli tko se probudi ujutro i kaže — znaš što, ja bih u životu htio pisati kazne ljudima koji nemaju za kruh. Kakav čovjek to kaže? Kakvo dijete je to bilo? Je li to ono dijete koje je na školskom hodniku čekalo da netko slabiji prođe? Ili je to ono dijete koje je bilo premlaćivano pa je odlučilo da više nikad neće biti na toj strani? Svejedno. Rezultat je isti. Odrastao čovjek koji svoju nesigurnost liječi tako da drugima pokazuje tko je tu glavna faca.

Kažu — sigurnost. Državni posao. Plaća redovita. A kolika je ta plaća? Smiješna. Mizerna. Za tu plaću u privatnom sektoru ne bi ni toalet čistio. Ali u privatnom sektoru nemaš pištolj na boku. Nemaš značku. Nemaš pravo da zaustaviš čovjeka i gledaš ga s visoka dok ti on objašnjava zašto je prešao cestu na krivom mjestu. U privatnom sektoru si nitko. Na ulici, u uniformi — ti si Bog. I tu je kvaka. Jer ne ideš ti u policiju zbog te mizerne plaće. Ideš zbog osjećaja koji ti nijedan novac na svijetu ne može kupiti. Osjećaj moći. Osjećaj da je tvoja riječ zadnja. Osjećaj da kad ti kažeš dokumente, čovjek posegne u džep s istim strahom s kojim je posezao kad ga je stari tukao.

Hajde da se malo poigramo njihovom najdražom bajkom. Štitimo građane. Od koga? Od sirotinje? Od majke koja juri na posao? Od djeda koji je stao na autobuskoj stanici tri minute duže nego što zakon dopušta? Kad si zadnji put vidio policajca da uhapsi lihvara? Dilera koji drži cijeli kvart? Političara koji je pokrao milijune? Nikad. Jer diler ima odvjetnika. Političar ima imunitet. A lihvar ima prijatelja u — pogodi — policiji. Ali majka u Opel Corsi koja juri po dijete u vrtić jer joj je šef rekao ako odeš ranije, ne trebaš se ni vraćati — nju ćeš zaustaviti. Njoj ćeš pisati kaznu. Njoj ćeš objašnjavati da je zakon zakon. Zakon je zakon. Ali samo za one koji si ne mogu priuštiti da ga prekrše. Jer da je zakon zakon za sve, pola Sabora bi bilo iza rešetaka. Ali Sabor ti potpisuje plaću. Pa šuti. I piši kazne onima koji ne mogu ništa.

Evo scene koju nijedan policajac neće priznati da je vidio. Stoji otac pokraj auta. Možda je parkirao na mjestu za invalide jer je trebao samo pet minuta. Možda mu je istekla registracija jer nema novaca. Možda je pretekao jer žuri ženi u bolnicu. Ti mu pišeš kaznu. A na stražnjem sjedalu sjedi dijete. Pet godina. Šest. I gleda. Ne razumije što se događa, ali razumije jedno — netko tati radi nešto loše. Tata je spustio glavu. Tata je rekao da, gospodine. Tata, koji je kod kuće heroj, koji popravlja bicikl, koji nosi na ramenima — taj tata sad stoji kao pokoran pas pred čovjekom u uniformi. I to dijete zapamti. Ne kaznu. Ne zakon. Nego tatino lice. Poniženje. Strah. Je li ti to objasniše na policijskoj akademiji? Da ćeš lomiti dostojanstvo očeva pred njihovom djecom? Ili ti se to nije činilo važnim? Jer ti imaš ovlasti.

Evo ti konkretna priča. Majka. Sama. Muž je otišao ili je, još bolje, doma ali je beskoristan kao kišobran u požaru. Radi za minimalac. Šef je šikanira. Dijete je u vrtiću do pet, a ako ne dođeš na vrijeme — zovu socijalnu. Socijalnu! Kao da je dijete u opasnosti zato što mama kasni deset minuta. Kao da je kriminalno biti siromašan i preopterećen. I ta žena vozi. Možda malo brže. Možda je prošla na kasno žuto. Možda je zaboravila vezati pojas jer je u glavi već kod vrtića, kod djeteta, kod plača koji će uslijediti ako ne stigne. I tu si ti. S radarom. S blokom. S tim bezizražajnim licem koje si uvježbao u ogledalu jer misliš da te čini autoritetom, a zapravo te čini strojem. Zaustavljaš je. Dokumenti, molim. Ona ti kaže — molim vas, kasnit ću po dijete. A ti — ništa. Papiri. Procedura. Sustav. Sustav ne osjeća. Sustav ne žuri po dijete. I napišeš joj kaznu. 100 eura koje nema. A ona će tu kaznu plaćati tri mjeseca na rate. Tri mjeseca manje za dijete, za hranu, za grijanje. Ali sustav je zadovoljen. Statistika je zadovoljena. Ti si obavio posao.

I sad dolazi moj najdraži dio. Nedjelja. Obučeš čistu košulju. Uzmeš ženu i djecu. Ideš u crkvu. Klekneš. Prekrižiš se. Slušaš evanđelje. Blago krotkima. Blago gladnima pravde. Blago milosrdnima. Milosrdnima. Ti. Koji si u petak napisao kaznu čovjeku koji zarađuje 900 eura i vozi neregistrirani auto jer mu trebaju te gume da dođe do posla. Ti koji si u srijedu legitimirao Roma na ulici jer ti se činio sumnjiv. Ti koji nisi trepnuo kad si deložirao obitelj s dvoje djece jer je ovrha potpisana. I onda ideš na ispovijed. I što kažeš? Oče, sagriješio sam — previše sam se naljutio na ženu? Bio sam nestrpljiv u prometu? A ono pravo? Ono kad si stajao i gledao kako se čovjek trese dok mu pišeš kaznu? Ono kad si znao da je ta kazna za njega katastrofa? Ono kad si mogao pustiti, upozoriti, biti čovjek — ali nisi? Jer sustav. Jer procedura. Jer ja samo radim svoj posao. To ne ispovijedaš. Jer to ni ne smatraš grijehom. I tu je pravi problem.

Ja samo radim svoj posao. Najomiljenija rečenica svakog policajca. I najopasanija rečenica u povijesti čovječanstva. Ja samo radim svoj posao su govorili ljudi koji su utovarivali druge ljude u vlakove. Ja samo radim svoj posao su govorili čuvari logora. Ja samo radim svoj posao govore birokrati koji potpišu ovrhu i odu na ručak. Kad si pristao na posao u kojem kažnjavaš ljude, preuzeo si odgovornost da MISLIŠ. Da procijeniš. Da razlikuješ slovo zakona od duha zakona. Da budeš prije svega čovjek a onda policajac. Ali misliti je teško. Misliti zahtijeva kičmu. A kičma nije dio uniforme.

Sad da čujemo njihovu stranu. Bez nas bi bio kaos. Kaos je kad ljudi nemaju za jesti. Kaos je kad se djeca boje za oca jer ga sustav ponižava. Kaos nije kad netko parkira na krivom mjestu. To je neugodnost. A vi od neugodnosti pravite katastrofu jer vam statistika treba za napredovanje. I mi imamo obitelji. Imaš. I tvoje dijete jede. A djeca čovjeka kojeg si upravo okaznio — možda večeras neće. Jesi li o tome razmislio? Ili je tvoja obitelj jedina koja se računa? Mi riskiramo živote. Vatrogasci riskiraju živote i nikome ne pišu kazne. Liječnici riskiraju živote i liječe besplatno one koje vi dovedete pretučene. Rudari riskiraju živote za manju plaću od tvoje i nitko ih ne naziva herojima. Zakon je zakon. Zakon je napisao čovjek. I čovjek ga može tumačiti. Zakon je nekoć govorio da žene ne smiju glasati. Zakon je nekoć govorio da možeš posjedovati drugog čovjeka. Zakon nije Biblija. Zakon je alat. I alatom možeš graditi kuće ili razbijati glave. Ti biraš. Imamo kvote koje moramo ispuniti. E sad smo došli do srži. Kvote. Moraš napisati X kazni mjesečno da bi opravdao plaću. Znači, ne kažnjavaš jer je netko prekršio zakon. Kažnjavaš jer MORAŠ kazniti nekoga. Bilo koga. I onda se čudiš što te ljudi ne vole? Nisi zaštitnik. Ti si sakupljač poreza s pištoljem.

Znaju oni. U sebi znaju. Kad legnu navečer i gledaju u strop, znaju. Kad vide dijete istih godina kao njihovo — a otac tog djeteta upravo broji kovanice da plati njihovu kaznu — znaju. Ali ujutro ustanu, obuku uniformu, i zaborave. Jer uniforma ima tu moć. Obučeš je i prestaneš osjećati. Obučeš je i postaješ procedura. Obučeš je i više ne moraš misliti svojom glavom. A kad čovjek prestane misliti i još mu daš pištolj — onda imaš problem. Ne on. Mi svi.

Nemam ništa protiv čovjeka koji obuje policijsku cipelu. Imam protiv čovjeka koji zaboravi da ima nogu unutra. Jer cipela ne hoda sama. Čovjek hoda. I čovjek odlučuje hoće li stati na vrat nekome tko je već na podu — ili će mu pružiti ruku. Ali ruka nije u proceduri. A vrat jest.

I zato, dragi moji čuvari nereda, kad se sutra ujutro pogledate u ogledalo — ne gledajte značku. Pogledajte oči. Svoje oči. I zapitajte se jesu li još ljudske. Ili je i za to kasno.